Voda, tekućine i elektroliti

Kada bismo pitali bilo kojeg zaposlenika u NASA-i, koji pojam prvo povezuju sa pojmom vode, najvjerojatnije bi svi odmah odgovorili: život! I to je točno. Sva naša istraživanja danas pokazuju da gdje postoji voda, zasigurno postoji i neki oblik života. Naime i naše istraživanje svemira se bazira upravo na tom principu. Hajdemo prvo pronaći vodu u svemiru, a onda ćemo zasigurno ako dobro „prošnjofamo“ uokolo pronaći i život. Koliko smo u tome do sada uspjeli, u to zaista zasada ne želim ulaziti, barem ne na ovom blogu.

Nakon ekstraterestrijalnog uvoda o važnosti vode, mislim da bi bilo vrijeme i napraviti terestrijalni uvod o važnosti vode. Voda nas na našem planetu zaista u potpunosti okružuje; oko 70% površine našeg planeta pokrivaju oceani, voda sa njihove površine isparava, putuje atmosferom, te ponovno, putem kiše, dolazi na površinu planeta. Oko 60 % tjelesne mase  čovjeka otpada na vodu, pri čemu treba naglasiti kako u ženskih osoba otpada malo manji udio, dok u muških osoba nešto veći. Razlog tomu je što muška osoba prirodno sadrži veći udio nemasne mišićne mase koja sadrži veći udio vode, u usporedbi sa ženskim osobama koje sadrže više masnog tkiva koje u svom sastavu sadrži izrazito malo vode.

Općenito, osoba koja je fizički aktivna sadrži više nemasnog mišićnog tkiva u svojem tjelesnom sastavu, te time sadrži i više vode, dok neaktivna osoba s prekomjernom tjelesnom težinom, uslijed povećane količine masnog tkiva, te nedostatka nemasne mišićne mase, sadrži i manje vode u sastavu svoga tijela. 

Jedno od vrlo značajnih svojstva vode je da ima sposobnost otapanja tvari. Primjerice kada ulijemo malo soli (natrijeva klorida) u čašu vode, bijeli kristali koji su nam prije bili vidljivi, postaju u vodi  nevidljivi. Kažemo da se sol otopila u vodi. Razlog tome se krije u svojstvima molekule vode (svaka molekula vode se ponaša kao dipol). Molekule vode kidaju ionsku vezu natrijeva klorida, čime dobivamo ione natrija i klora. Svaki od tih iona sadrži naboj, te se zbog toga na njih vežu i molekule vode. Sada više ne možemo govoriti o čistoj vodi, već o otopini soli odnosno o tekućini. Tako i u našem tijelu uvijek govorimo o tekućinama, jer uvijek nailazimo na otopine koje sadrže niz otopljenih tvari.

Uzmimo za primjer ljudsku krv. To je jedna vrlo viskozna tekućina koja se sastoji od stanica (45%) i  tekuće faze (55%) koju nazivamo plazma. Krvna plazma je zapravo vodena otopina u kojoj pronalazimo otopljene tvari kao što su kalij, natrij, te različite vrste proteina. Sama plazma sadrži 92% vode, dok stanice eritrocita sadrže oko 60% vode.

Na ovom primjeru vidimo i razlog zbog kojega sve tekućine u našem tijelu dijelimo u dvije skupine:

1. unutarstanične tekućine (2/3 ukupne količine tekućine u tijelu)
2. izvanstanične tekućine (1/3 ukupne količine tekućine u tijelu)

Izvanstanične tekućine možemo podijeliti na:

1. intersticijske tekućine (one koje se nalaze između stanica određenog tkiva pojedinog organa)
2. intravaskularne tekućine (krv i limfa)

Znači kada bismo govorili o važnim funkcijama tekućine (vode) u našem tijelu na prvom mjestu bismo rekli da je to otapanje ali i transport tvari. One tvari koje se ne otapaju u vodi kao primjerice lipidi, također se prenose putem vodenog medija (krvi) ali se prije toga moraju povezati sa posebnom molekulom-nosačem (obično je to protein)  koji im omogućava transport krvlju do odredišnih stanica u tijelu.

Druge važne funkcije tekućine u našem tijelu su: održavanje volumena krvi, održavanje tjelesne temperature (jedan od načina je i putem znojenja), te zaštita i podmazivanje određenih tkiva i organa (napr. zaštita mozga ili podmazivanje zglobova).

Kako bi stanice ljudskog tijela mogle normalno funkcionirati količina vode u njima mora biti u optimalnom rasponu. Ukoliko nema dovoljno vode, stanice se smežuraju i ugibaju, a sa druge strane ukoliko sadrže previše vode, raspuknu se i naravno ponovno ugibaju.

Voda slobodno prolazi kroz membrane stanica i sama stanica nema apsolutno nikakvu kontrolu nad tim procesom. S druge strane elektroliti ne mogu slobodno prolaziti kroz membrane stanice, već moraju biti aktivno preneseni putem nekog određenog specijaliziranog nosača u membrani (molekula proteina). U ovom drugom slučaju stanica ima potpunu kontrolu na tim procesom.

U ovom trenutku trebamo definirati što su to elektroliti i koja je njihova funkcija?

Elektroliti su tvari koji u vodenom mediju disociraju na pozitivne (kationi) i negativne (anioni) ione, čime vodenu otopinu u kojoj se nalaze čine pogodnom za provođenje električne struje. Prije spomenuta kuhinjska sol (NaCl) je elektrolit.

Kada govorimo o elektrolitima u našem tijelu obično mislimo na 4 najvažnija minerala:

1. natrij (Na⁺)
2. kalij (K⁺)
3. klor (Cl^-)
4. fosfor (u obliku  hidrogen fosfata HPO₄^2-)

U unutarstaničnim tekućinama prevladavaju kalij i fosfor, dok u izvanstaničnim natrij i klor.

Elektroliti privlače na sebe vodu, te voda uvijek putuje u smjeru prema većoj koncentraciji elektrolita. Znači ako u stanici imamo veću koncentraciju elektrolita nego izvan stanice, voda će ulaziti u stanicu i time povećavati svoj udio unutar stanice. Obrnuto, ukoliko je količina elektrolita veća u tekućini izvan stanice, nego u onoj unutar stanice, voda iz stanice će izlaziti iz stanice, čime će se udio vode u stanici smanjivati. Ovaj proces nazivamo osmoza, i traje sve dok se ne izjednače koncentracije elektrolita sa obje strane stanične membrane.

Iz ovoga je vidljivo kako je za optimalnu količinu vode unutar stanice, zapravo potrebna optimalna količina elektrolita unutar stanice, te da stanica kontrolom količine elektrolita putem njihovog aktivnog transporta kroz staničnu membranu, može time kontrolirati i samu količinu vode unutar stanice. Zbog toga kažemo kako je jedna od glavnih funkcija elektrolita održavanje ravnoteže tjelesnih tekućina. Druga važna uloga elektrolita je sudjelovanje u prenošenju živčanih signala u našem tijelu.

U naše tijelo unosimo vodu putem različitih napitaka, obično kada smo žedni, ali i putem hrane. Primjerice zelena salata sadrži 96% vode, dok bademi svega 6% vode. Višak vode iz našeg organizma izlučujemo najvećom mjerom urinom, ali vodu ujedno gubimo u manjoj mjeri i drugim putovima kao što su znojenje, izdisanjem zraka kroz dišne putove te fecesom.

Zanimljivo je da dio vode dobivamo i odvijanjem metaboličkih procesa u našem tijelu. Tu vodu nazivamo metabolička voda. Primjerice ako putem konzumirane hrane, koju smo probavili, apsorbiramo 180g glukoze, prilikom kemijskih reakcija potrebnih za potpunu oksidaciju 180g glukoze, osloboditi će se i 108g metaboličke vode. Treba napomenuti kako je ovaj izračun približan jer sam uzimao zaokružene vrijednosti molarne mase glukoze (180g/mol i vode 18g/mol). Nadalje, drugačije vrijednosti se dobivaju za kemijske reakcije koje uključuju razgradnju nekih drugih komponenata kao što su masne kiseline, glicerol, aminokiseline…itd.

Naravno postoje i iznimni slučajevi kada gubimo mnogo više tjelesnih tekućina nego je to uobičajeno, primjerice kod intenzivne tjelovježbe, u okolini sa visokom temperaturom, pri bolesnim stanjima koja uključuju vrućicu,  povraćanje ili proljev, stanjima gubitka krvi (operativni zahvati, krvarenja, doniranje krvi), trudnoći i laktaciji.

Kao što sam prije naveo, u principu većina osoba pije tekućinu kada osjeti žeđ. Nažalost ponekad to i nije dovoljno. Svi smo se mi našli u situacijama kada smo naprosto zaboravili da trebamo nešto popiti jer zapravo osjećamo žeđ. Osjećaj žeđi može biti potisnut iz različitih razloga: primjerice zagledali smo se u neki napeti film, naporno radimo neku obvezu na poslu i izgubili smo ne samo pojam o osjećaju žeđi, već i pojam o vremenu, zaigrali smo se na kompjuteru, doslovno sa nekom igrom ili čitanjem nekog interesantnog bloga možda…itd. Kao što je dobro da prilikom gledanja televizijskog ili kompjuterskog ekrana svjesno i namjerno trepnemo našim očima po nekoliko puta kako ih ne bi previše zamarali, tako je i dobro u pravilnim razmacima tijekom dana, svjesno i sa namjerom, konzumirati određene količine vode.

Naime kada osjetimo žeđ, naše tijelo već ima potrebu za tekućinom, znači da je došlo do pomicanja ravnoteže tjelesnih tekućina, odnosno određenog gubitka vode, koji se treba što prije nadoknaditi. Postoji pitanje da li smo sposobni konzumiranjem tekućine, nakon osjećaja žeđi, unijeti dovoljnu količinu vode, koja će time taj poremećaj ravnoteže ispraviti. Zbog toga je bolje kontinuirano unositi potrebne količine vode tijekom dana kako bismo osigurali održavanje ravnoteže tjelesnih tekućina i spriječili pojavljivanje osjećaja žeđi.

Zgodan podatak za ilustraciju je taj da primjerice kod osjećaja jake žeđi, koji obično biva popraćen i gubitkom teka, naše tijelo je već izgubilo 1 – 2 % tjelesne mase putem gubitka vode. A kod osjećaja suhoće usta i smanjene potrebe za mokrenjem, naše tijelo je izgubilo već 3 – 5 % tjelesne mase putem gubitka vode. Kod gubitka od 9 – 11 % nastupaju delirij, grčevi u mišićima te zatajenje rada bubrega.

Na kraju dolazimo i do najbitnijeg dijela ovoga posta, a to je koliko vode trebamo dnevno unositi tekućinom. Budući da potreba našeg tijela za tekućinom ovisi o našem fiziološkom stanju, tjelesnoj aktivnosti, okolnoj temperaturi te hrani koju unosimo, dati jednu jedinstvenu općeprimjenjivu preporuku je nemoguće. Preporuke moraju biti namijenjene pojedincu i njegovim potrebama.

Ali u svrhu  davanja određenih smjernica općenite preporuke ipak postoje. Dietary Reference Intake (DRI) je sistem prehrambenih preporuka od strane Medicinskoga Instituta Nacionalne Akademije za Znanost Sjedinjenih Američkih Država, te prema tome sistemu, DRI vrijednost za muškarce (19-50 godina) je 3.7 litara ukupne vode na dan, a za žene u istoj dobnoj skupini je 2.7 litara ukupne vode dnevno. Kada se oduzmu prosječene vrijednosti vode koje otpadaju na metaboličku vodu i vodu unesenu krutom hranom, dolazimo do prosječne vrijednosti od oko 2 do 3 litre tekućine dnevno, odnosno 9 – 13 čaša vode dnevno. Kao što sam i spomenuo u prijašnjem postu, zdrava osoba bez vode može izdržati, zavisno od niza vanjskih i osobnih čimbenika, od 2 do 10 dana, dok maksimalni unos vode koji naši bubrezi mogu podnijeti, prema određenim istraživanjima, iznosi od 0.7 do 1L na sat.

Nutricionizam = Multidisciplinarnost

U svojem prošlom postu sam polako počeo ulaziti u objašnjavanje i približavanje profesije nutricionista, a time i u samu znanstvenu granu nutricionizma. Kako bih kasnije u budućim postovima što bolje, i u  potpunosti, opisao stručni poziv nutricionista, prvo ću pokušati što bolje objasniti sam pojam nutricionizma.

Kako sam u samom ovom kratkom uvodu naveo nutricionizam kao znanstvenu granu, mislim da bi bilo najbolje da objasnim o čemu se tu točno radi. Iako će sada uslijediti jedan pravno suhoparni tekstualni odlomak, kojih se nadam neće biti previše u mojim postovima, smatram kako se već iz njega može steći jedan dojam o tome čime se nutricionizam zapravo bavi.   

Naime na osnovu „Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju“ u Republici Hrvatskoj, te „Pravilnika o znanstvenim i umjetničkim područjima, poljima i granama“ koji se na njega oslanja, nutricionizam kao znanstvena grana pripada znanstvenom polju prehrambene tehnologije, pri čemu ona sama pripada u znanstveno područje biotehničkih znanosti. Za bolje razumijevanje pogledajte dolje priloženu shemu.

Sada kada smo točno odredili gdje se nutricionizam nalazi unutar „podjela“ znanosti, vrijeme da ga počnemo polako i opisivati.

Nutricionizam definiramo kao znanost o prehrani čovjeka.

Svi znamo kako se prehrana čovjeka razlikuje zavisno o dobi, spolu, fiziološkom stanju (bolest, trudnoća, laktacija…itd), svakodnevnim naporima i aktivnostima, pa čak i vanjskim uvjetima kao što su godišnja doba, odnosno u najvećoj mjeri su to temperaturni vremenski uvjeti.

Zadaća je nutricionizma da znanstvenim metodama odredi pravilan način prehrane, onaj koji će našem tijelu dati sve potrebne tvari kako bi ono pravilno funkcioniralo, raslo i razvijalo se, i to u svakom od prije navedenih slučajeva. Iz toga proizlazi kako osobu od 80 godina, sa određenim bolestima, koja se vrlo malo kreće, ne možemo prehranjivati na isti način kao primjerice 24 godišnjeg iznimno tjelesno aktivnog športaša bez ijednog zdravstvenog problema. Znači prehrana treba biti prilagođena pojedincu i njegovim jedinstvenim potrebama.

Kako bismo to postigli moramo prvo raščlaniti sve pojmove koje vezujemo uz prehranu. Prehranu možemo definirati kao unošenje hrane tijekom određenog vremenskog perioda. Naravno svi znamo kako se prehranjujemo čitav naš život, budući da bez hrane nema niti energije za život. Naime, ljudsko tijelo ovisi o nekoliko stvari: o kisiku (nakon 2-3 minute bez kisika nastupaju teška oštećenja mozga, a nakon 5 minuta smrt), o vodi (podatak ovisi o vanjskoj temperaturi, ali pri sobnoj temperaturi osoba može preživjeti bez vode oko 7 dana), i na kraju o hrani (naravno i ovaj podatak ovisi o nizu faktora, ali možemo za prosjek uzeti vremenski period od 40 dana u kojemu osoba može preživjeti bez hrane).

Prilikom definiranja prehrane dolazimo do prvog pojma sa kojime se nutricionizam mora detaljnije pozabaviti, a to je hrana. Hranu nutricionizam proučava sa više stajališta. Prvo i osnovno pokušava otkriti sastav hrane odnosno pojedine namirnice. Jer sastav namirnice igra veliku ulogu u određivanju prehrambene vrijednosti te namirnice. Instrumentalnim metodama u namirnici se određuju udjeli određenih, za nutricionizam važnih, kemijski spojeva, kao što su: voda, proteini, ugljikohidrati, lipidi, vitamini, minerali. Ovih 6 kemijskih spojeva koje sam upravo nabrojao nazivamo nutrijentima. Nutrijenti su kemijski spojevi iz hrane, bez kojih naše tijelo ne može funkcionirati. Samim opisom i značajem svakih od nutrijenata ću se detaljno pozabaviti u narednim postovima. Što se tiče analize namirnica, analiza se ne zaustavlja samo na ovih 6 nutrijenata, već se za dobivanje ukupne „slike“ namirnice vrše analize kojima se određuju na stotine različitih kemijskih spojeva.

Drugi važan faktor je razumijevanje probave hrane u našem tijelu. Probava igra važnu ulogu u ljudskom tijelu budući da je ona zadužena zapravo za oslobađanje kemijskih spojeva iz hrane koji se, nakon završenog procesa probave u probavnom sustavu, prenose u krv te putem krvi dovode do svake stanice u našem tijelu. U stanicama bivaju iskorištene za različite kemijske procese kojima naše tijelo dobiva energiju ili sintetizira njemu potrebne spojeve. Skup svih kemijskih reakcija izmjene kemijskih tvari na razini stanice nazivamo metabolizam. I da, time smo stigli i do trećeg vrlo važnog pojma za nutricionizam.

Već sada, nakon što smo se kratko upoznali sa ova tri pojma, možemo uvidjeti kako je za svaki od njih potrebna i određena podloga iz drugih znanstvenih disciplina. Za poznavanje i analiziranje hrane potrebna nam je kemija hrane koja iziskuje poznavanje opće kemije, anorganske kemije i organske kemije; za razumijevanje probave potrebna nam je fiziologija koja također iziskuje poznavanje fizike i biologije, dok je za metabolizam potrebno poznavanje biokemije koja također kombinira znanja kemije i biologije.

Kako na tržištu možemo kupiti namirnice koje dolaze u svojem izvornom obliku (svježa jabuka) ali i u prerađenom obliku (kompot od jabuke, sok od jabuke, jabučni ocat … itd) nutricionizam se treba pozabaviti i različitim tehnologijama koji se odvijaju u prehrambenoj industriji. To je važno kako bi budući nutricionisti točno znali primjerice na koji način se iz svježe jabuke dobiva sok od jabuke. Koje su sve radnje i kojim redoslijedom pritom obavljaju, te kako one utječu na konačni proizvod, odnosno da li mu povećavaju ili snižavaju njegovu izvornu prehrambenu vrijednost.

Prilikom industrijske obrade namirnica veliku pažnju se poklanja i mikrobiologiji, odnosno mikroorganizmima koji su specifični za određenu vrstu namirnica, a pritom postavljaju opasnost za ljudsko zdravlje. Također ovdje je potrebno pronaći načine kako uništiti takve opasne mikroorganizme, a da pritom ne dođe do narušavanja prehrambene vrijednosti namirnice. Valja naglasiti kako svi mikroorganizmi nisu opasni po ljudsko zdravlje, postoje i oni koji su, upravo suprotno tome, vrlo korisni za njega. Najbolji primjer za takve mikroorganizme su probiotici, koji se standardno isporučuju u različitim prehrambenim proizvodima, a najčešće se pridodaju jogurtima.

I tako se polako fond znanstvenih disciplina u koja se nutricionizam upliće povećava. Kako ovaj post ne bi postao iznimno dugačak, ovdje ću se zaustaviti, ali moram još samo nabrojati neka od područja kao što su toksikologija hrane, koja nam između ostalog pokazuje koliko su primjerice kemijska sredstva kojima se tretiraju prehrambene sirovine tijekom njihovog uzgajanja štetne ljudskom zdravlju, te sociologija i psihologija koje pokušavaju otkriti faktore vezane uz prehrambene navike pojedinca ili razloge nastajanja prehrambenih poremećaja kao što su anoreksija ili bulimija.

Savjetnik za prehranu ili Nutricionist?

Svaki nutricionist je ujedno i savjetnik za prehranu, no svaki savjetnik za prehranu nije ujedno i nutricionist. Savjetnik za prehranu zapravo može biti bilo tko, jer ga definiramo kao osobu koja daje savjete za prehranu. Obično su to vaši susjedi, prijatelji, rodbina, osobe koje susrećete u svakodnevnom životu, pri čemu savjete koje od njih dobivate nisu uvijek nužno i loši. Problem je u tome da su to obično savjeti proizašli iz njihovog osobnog iskustva, oni zaista djeluju za tu osobu koja vam ih preporučuje, ali je pitanje da li će taj isti savjet biti i za vas djelotvoran. Iznimka naravno postoji ukoliko ste od te osobe brat ili sestra blizanac.

Svatko od nas se našao u takvim situacijama, obasuti ste nizom dobronamjernih savjeta o tome kako se trebate hraniti, i sada od te gomile čudotvornih savjeta ne znate ni sami koji odabrati i početi primjenjivati, a na kraju ubrzo shvatite kako onaj koji ste i odabrali baš i ne djeluje onako kako su vam govorili.

Tu na scenu stupa nutricionist. Osoba koja ima podlogu u nizu znanstvenih disciplina koje  mu pružaju mogućnost da se uhvati u koštac sa izazovom davanja učinkovitih savjeta za prehranu pojedinca.

Mislim da bi bilo zgodno ovdje opisati dva tipa nutricionista. Za potrebe ovoga bloga nazvati ćemo ih nutricionist A i nutricionist B. I nutricionist A, i nutricionist B, imaju zajedničko to da su završili studij nutricionizma na za to predviđenoj visokoškolskoj ustanovi. Nakon toga njihovi putovi se razilaze.

Nutricionist A postaje nutricionist-znanstvenik koji primjerice odlazi raditi na jedan od svjetskih znanstvenih instituta koji se bave znanstvenim istraživanjem nutricionizma. On se svakodnevno aktivno bavim znanstvenim istraživačkim aktivnostima kao što su  postavljanje znanstvenih pretpostavki koje onda znanstvenim putem pokušava dokazati.  Kako bih vam približio njegovo zanimanje uzmimo primjerice da se naš nutricionist A odlučio na istraživanje djelovanje čaja od metvice.

Pretpostavio je da konzumacija čaja od metvice, natašte, uzrokuje povećanje aktivnosti metabolizma u zdravih osoba koji ga svakodnevno konzumiraju. Kako će to učiniti. Kao prvo potrebni su mu ispitanici, bez zdravstvenih poteškoća, koje će podijeliti u dvije grupe: prvu grupu koja se sastoji od ispitanika koji će konzumirati čaj od metvice na tašte i drugu grupu ispitanika koji ga neće konzumirati. Istraživanje će provoditi u određenom vremenskom intervalu tijekom kojega će uzimati uzorke krvi ispitanika kako bi ustvrdio da li je došlo do povećane aktivnosti metabolizma. Ovdje se treba naglasiti kako se taj postupak oslanja na određeni, već prije objavljeni,  znanstveni rad znanstvenika iz dugih znanstvenih područja, kao što je primjerice medicinska biokemija, koji su dokazali kako je baš taj kemijski spoj u krvi direktno povezan sa aktivnošću metabolizma ispitanika.

Ukoliko rezultati istraživanja pokažu kako je pretpostavka nutricionista A ispravna, pred njim se otvara i niz drugih pitanja. Koji je kemijski spoj u samom čaju od metvice odgovoran za taj efekt? Da li je odgovoran samo jedan spoj u čaju, ili možda više njih, ili možda neka posebna njihova kombinacija u točno određenim omjerima? Da li način pripravljanja čaja igra ulogu? Da li i na koji način igra ulogu temperatura vode kojom pripravljamo čaj? Da li previsoka temperatura uništava posebna svojstva tog spoja ili spojeva, a možda sa druge strane da li ih pre niska temperature sprječava da se aktiviraju? Za odgovor na svako od tih pitanja ponovno je potrebno pokrenuti jedno zasebno znanstveno istraživanje. Svakako na kraju svojega znanstvenog istraživanja naš nutricionist A objavljuje svoje dobivene rezultate u obliku znanstvenog članka u jednom od znanstvenih časopisa. Treba naglasiti kako su znanstveni članci pisani posebnim znanstvenim stilom i oni su pisani za znanstvenike, od strane znanstvenika. Pozivaju na prijašnje znanstvene radove i znanstvena istraživanja, te uključuju mnogo statističkih podataka koje treba znati pravilno iščitati.

No u trenutku objave ovog znanstvenog članka, putovi našeg već dobro upoznatog nutricionista A i za sada nam još u potpunosti nepoznatog nutricionista B, se ponovno isprepliću. Vrijeme je da upoznamo nutricionista B.

Nutricionist B je nakon studija nutricionizma postao savjetnik za prehranu u određenoj zdravstvenoj ustanovi ili je otvorio svoje osobno nutricionističko savjetovalište. Svakodnevno se susreće sa svojim klijentima kojima pomaže u odabiru namirnice, stvaranja njihovog individualnog plana prehrane zasnovanog na analizi i praćenju tjelesnog stanja i načina života. Tijekom svoga rada prati znanstvenu i stručnu literaturu i nailazi na znanstveni članak kojeg je objavio nutricionist A. Uslijed svojega obrazovanja, koje je bilo identično kao i nutricionistu A, posjeduje podlogu i potrebno znanje za razumijevanje i primjenu saznanja iz objavljenog znanstvenog članka na svoj svakodnevni rad u zdravstvenoj ustanovi. Od toga dana može početi savjetovati određenom broju svojih klijenata, koji nemaju zdravstvenih poteškoća, konzumaciju čaja od metvice u svrhu povećavanja aktivnosti metabolizma.

Ovdje sad dolazimo do sljedeća dva pitanja: Kako izgleda studij nutricionizma i sa kojim sve znanstvenim disciplinama treba biti upoznat jedan nutricionist? Na ta pitanja ću pokušati odgovoriti u svojim sljedećim postovima.

Uvodnik

Danas sam otvorio svoj nutricionistički web log (blog) i bilo bi uredu da, kao glavni i odgovorni urednik istog, napišem pokoju uvodnu riječ. Stoga krenimo na posao. Ovaj blog sam zamislio kao mjesto gdje mogu pisati o nizu tema koji imaju jedan zajednički nazivnik, a to je nutricionizam. Nadam se kako će se u budućnosti na stranicama ovog mojeg bloga pronaći postovi koji govore o: načinima pravilne prehrane, odabiru i opisu različitih namirnica i njenih bitnih sastojaka, savjetima za reduciranje tjelesne mase odnosno načinima mršavljenja pomoću primjene stručno vođenog plana prehrane, interesantnim novostima sa područja nutricionizma ili područja koje dolaze u doticaj sa prehranom, zdravljem i zdravim životom. Sami postovi će biti u obliku savjeta, preporuka, komentara, ali i mojih osobnih razmišljanja. Volio bih da se pronađe ovdje i pokoji post koji bi imao karakter znanstveno popularnog članka ili čak niz članaka koji bi na popularni način približili nutricionizam svim zainteresiranim pojedincima.