Špinat: zeleni koktel antioksidansa

Kao mali sam obožavao Popaja. Volio sam činjenicu kako bi uvijek uspio spasiti svome srcu najdražu djevojku Olivu i kako mu je špinat uvijek davao nevjerojatnu snagu baš u onome trenutku kada mu je to bilo najpotrebnije. Dodatni bonus mi je bilo to što je veliki zločesti negativac uvijek dobio što i zaslužuje, a pištavi zvuk Popajeve lule budio je u meni želju za akcijom. Sagledavajući moje trenutačne prehrambene navike uvidio sam kako vrlo često konzumiram špinat. Zapitao sam se da li je možda tome razlog učestalo gledanje Popajevih crtića i posjedovanje jedne njegove slikovnice u predškolskom razdoblju mojega života? Nadam se da nije, budući da ne hodam uokolo u bijelom mornarskom odijelu, nemam tetovaže, lule me uopće ne privlače a i iskreno se nadam kako mi koljena i laktovi nisu čudesno zašiljenog oblika. Razlog je tome što zaista volim okus špinata, pogotovo onog sitno nasjeckanog, malo isprženog na ulju i pomiješanog sa mlijekom.

Špinat kojeg stručno nazivamo Spinacea oleracea je jednogodišnja biljka kojoj se porijeklo pripisuje Perzijskim zemljopisnim područjima (danšnjem Iranu). U 11. stoljeću dolazi u Španjolsku, dok se u Europi proširio tek u 18 stoljeću. Krajem 19 stoljeća dr. von Wolf objavljuje mjerenja po kojima ga se svrstava u najbogatije zeleno lisnato povrće po pitanju udjela željeza. Taj podatak dovodi do njegove iznimne popularnosti. Dodatnu popularnost donosi mu lik mornara Popaja koji je zaslužan za 33% veću prodaju špinata u 30-im godinama prošlog stoljeća na području Sjedinjenih Američkih Država, a zanimljivo je kako su i danas najprodavanije marke one sa Popajevim likom na konzervi špinata.

1937. godine znanstvenici uviđaju kako je von Wolf napravio jednu „malu“ pogrešku prilikom svojih izračuna udjela željeza u špinatu. Naime pogrešnim postavljanjem decimalne točke pripisao je špinatu 10 puta veći udio željeza nego što ga špinat zapravo sadrži. Danas kada špinat uspoređujemo sa drugim zelenim lisnatim povrćem uočavamo kako i dalje prednjači po količini željeza. Ovdje treba naglasiti da postoji pitanje koliko željeza naše tijelo zaista može apsorbirati iz špinata budući da znanstvenici sumnjaju kako bi fitinska kiselina, također prisutna u špinatu, svojim vezanjem za željezo mogla spriječiti njegovu apsorpciju u našem tijelu. Za konačan sud po tome pitanju treba pričekati objavljivanje većeg broja opsežnih studija koja će se isključivo baviti time.

No i uz stavljanje udjela željeza na stranu, špinat je nutritivno iznimno vrijedna namirnica što je i više nego vidljivo iz njegovog kemijskog sastava. 100g svježeg neobrađenog špinata sadrži velike količine mnogih vitamina i minerala. Po tome pitanju prednjače vitamin K i prekursori vitamina A (karotenoidi i beta-karoten) koji daleko premašuju vrijednosti dnevnih preporučenih količina (vitamin K i do 6 puta). Svi predstavnici vitamina B kompleksa su zastupljeni osim vitamina B-12 (budući da ga pronalazimo samo u namirnicama životinjskog podrijetla) pri čemu vitamin B-9 (folna kiselina) zauzima najvažnije mjesto sa udjelom koji iznosi 50% preporučene dnevne količine. Vitamin C je također zastupljen sa skoro 50% preporučenih dnevnih količina, a vitamin E sa 10%. Od minerala su najzastupljeniji mangan, magnezij te kalij, dok su dodatno prisutni kalcij, fosfor, natrij, cink, bakar, selen i naravno željezo. Udio prehrambenih vlakana od 2.2 g na 100g namirnice je također vrlo povoljan čime zadovoljava 9% naših dnevnih potreba.

Ono što je posebno zanimljivo kod špinata je činjenica kako ga znanstvenici, uz bobičasto voće, uvijek stavljaju na liste najboljih boraca protiv slobodnih radikala uslijed niza različitih kemijskih spojeva koje sadrži: od beta-karotena, vitamina C i E, zeaksantina, luteina pa sve do različitih vrsta flavonoida koji su uglavnom derivati patuletina i spinacetina. Prisutnost tako velikog broja različitih antioksidansa u špinatu pridonosi njihovom sinergističkom djelovanju te time i iznimno visokoj antioksidativnoj aktivnosti samog špinata. Dodatno, istraživanja izvršena nad frakcijama glikoglicerolipida, spojeva prisutnih u membranama stanica špinata, ukazuju na njihov pozitivan utjecaj sprječavanja rasta više vrsta različitih tumora. Navedene znanstvene činjenice čine špinat idealnom namirnicom za borbu protiv bolesti uzrokovanih starenjem.

Ovdje treba naglasiti i potencijalne negativne strane konzumacije špinata. Uslijed relativno većih udjela oksalata u špinatu osobe koje imaju sklonost stvaranju oksalatnih bubrežnih kamenaca bi ga trebale izbjegavati. Također osobe koje su na anti-koagulantnoj (protu-zgrušavajućoj) terapiji trebaju pripaziti kod konzumacije špinata zbog velikih doza vitamina K koje pospješuju zgrušavanje krvi. I za kraj, možda najbezazlenija, ali i dalje negativna strana konzumacije špinata je ta da se naprosto neopisivo voli zavući ili zalijepiti za prednje zube i to baš u onim trenutcima kada biste to najmanje željeli. 

Cjelovit tekst je dostupan i na http://www.tjedni-menu.com/

Probiotici: ispomoć našim unutarnjim saveznicima

Gotovo svaki zaljubljenik Lucasovih „Ratova zvijezda“ osjeti onaj poseban osjećaj uzbuđenja i mističnosti kada u „Fantomskoj prijetnji“ po prvi puta saznaje o Midi-klorijanima (eng. Midi-chlorians), simbiotskim mikroorganizmima čija koncentracija u tijelu određuje moći i snagu Jedi viteza. Dok sam bio mlađi identičan osjećaj bi i mene zapljusnuo te mi učinio gledanje dotičnog filma još zanimljivijim. Danas, pomisao na Midi-klorijane me i dalje iznimno zabavlja, no moje obrazovanje me usmjerava na interesantan zaključak o tome koliko su oni slični jednim drugim simbiotskim mikroorganizmima. Mikroorganizmima koji su poprilično stvarni i koji se nalaze u svakome od nas.

Zdrava odrasla osoba u svojem probavnom sustavu sadrži preko 500 vrsta različitih živih mikroorganizama. 98% njih se nalazi u debelom crijevu, a ukupan njihov broj je 10 puta veći od broja stanica koje izgrađuju naše tijelo.

Prvotni izvor tih mikroorganizama je doticaj s majkom tijekom prirodnog porođaja, dok su u danima nakon porođaja dodatni izvor mikroorganizmi sa kože majke kao i mikroorganizmi iz samog okoliša novorođenčeta. Važan izvor mikroorganizma je i majčino mlijeko koje ujedno ima ulogu poticanja rasta tada već prisutnih mikroorganizama u probavnom traktu novorođenčeta. Već nakon 2 tjedna dojenja beba posjeduje stabilnu crijevnu mikrofloru, dok za formiranje mikroflore nalik onoj u odraslog čovjeka može proteći i do nekoliko godina.

Kada govorimo o crijevnoj mikroflori može se steći dojam da se radi o nekoj općenitoj mikroflori koja je identična svakom čovjeku, no istina je potpuno drugačija. Svaki pojedinac posjeduje jedinstvenu, isključivo samo njemu svojstvenu, crijevnu mikrofloru. Znanstvena istraživanja na tome području su zbog toga vrlo zahtjevna budući da postoji izniman broj varijabli koje mogu utjecati na rezultate istraživanja. Ono što danas znamo je da crijevna mikroflora ima golem utjecaj na zdravlje čovjeka. Najveći utjecaji su na području zdravlja crijeva, pravilne i redovite probave te imunološkog sustava pojedinca.

Također smo svjesni kako korištenje antibiotika, podvrgavanje kemoterapiji, izlaganje stresu te određeni tipovi nepravilne prehrane mogu narušiti stabilnost naše crijevne mikroflore. U tom trenutku je potrebno posegnuti za probioticima.

Danas probiotike najčešće definiramo kao žive mikroorganizme koji nakon konzumacije u primjerenoj količini dovode do pozitivnih učinaka na zdravlje čovjeka, dok sama riječ u prijevodu sa grčkog znači „za život“ (u smislu da potiče život za razliku od antibiotika).

Probiotici su u velikoj mjeri prisutni u našoj povijesti: korisne učinke kiselog mlijeka su poznavali ljudi u vremenima daleko prije rođenja Isusa Krista, jogurt je bio redovito konzumiran od strane vojska Đingis-Kana, dok je za rasvjetljavanje misterija zrnca kefira bilo potrebno zavesti kavkaskog princa, biti otet od istog, nakon toga biti oslobođen te na kraju na carskom sudu isposlovati povoljnu sudsku presudu. No glavni događaj koji je postavio probiotike u centar pažnje širega pučanstva je izdavanje knjige „Produljenje života“ 1908. godine od strane poznatog ruskog biologa i nobelovca Ilije Metchnikoffa. Od tada pa sve do danas postoji niz znanstvenih istraživanja koja ukazuju na važnost probiotika pri čemu su najistraženije bakterije iz roda Lactobacillus, Leuconostoc, Pediococcus te Bifidobacterium. Neka od tih istraživanja nisu uvjerljivo provedena, neka su proturječna dok mnoga naprosto traže potvrdu u dužim epidemiološkim studijama, no u konačnici iznjedrila su sljedeće općeprihvaćene zdravstvene tvrdnje o pozitivnim učincima probiotika:

1.  inhibicija patogenih mikroorganizama
2. uspostavljanje ravnoteže crijevne mikroflore nakon korištenja antibiotika
3. pojačavanje anti-tumornih i anti-mutagenih aktivnosti
4. stabilizacija crijevne mukozne barijere što može dovesti i do smanjivanja alergijskih reakcija
5. ublažavanje simptoma dijareje uzrokovane antibioticima, bakterijskim infekcijama, rotavirusom ili radioterapijom
6.  ublažavanje simptoma konstipacije
7.  ublažavanje simptoma laktoza intolerancije
8.  snižavanje serumskog kolesterola te visokog tlaka

Iz svega navedenog očito je kako je dobro preporučiti konzumaciju namirnica koje sadrže probiotike. Dobar izbor za svakodnevnu konzumaciju su fermentirani mliječni proizvodi poput različitih vrsta voćnih ili običnih jogurta, ili nešto neuobičajenih proizvoda kao što su kefir (fermentirano kravlje, ovčje ili kozje mlijeko sa sadržajem alkohola iznad 1% porijeklom sa Kavkaza) ili kumis (fermentirano kobilje mlijeko porijeklom iz Rusije). Pri odabiru takvih proizvoda, koji deklaracijom ili reklamiranjem ističu da sadrže probiotike, dobro je izabrati one koji u sebi imaju više različitih vrsta mikroorganizama te da su oni prisutni u većim koncentracijama (minimum 1 x 10⁶ CFU po mL). Također ne treba zaboraviti važnost primjene svakodnevne pravilne prehrane, pogotovo onaj dio koji se odnosi na prehrambena vlakana, budući da se među njima nalaze i frukto-oligosaharidi (inulin, oligofruktoza, laktuloza) koji pozitivno utječu na rast bakterija crijevne mikroflore. I za kraj valja naglasiti kako u evidentnim slučajeva narušenog zdravlja treba pribjeći specijaliziranim probiotičkim pripravcima koji sadrže velike koncentracije probiotika (1 x 10⁹ CFU po mL i više) te širok raspon različitih njihovih vrsta kako bi došlo do željenog terapeutskog učinka.

Cjelovit tekst je dostupan i na http://www.tjedni-menu.com/